Samopouzdanje, uzori, savjeti...?

Iako su ovo pitanja koja najčešće susreću mene i ostale tinejdžere, znam da samopouzdanje i snaga vjerovanja u sebe zna kasniti i u odraslim godinama.
Po meni, samopouzdanje je jedna od najosjetljivijih stvari kod nas ljudi. Uzimam primjer: hodaš ulicom opušteno i zastaješ na semaforu. Razmišljaš o tome što ćeš večerati i u trenutku kada trebaš proći na drugu stranu ceste, dečko pored tebe ti prepusti put i usput doda da si zaista lijepa. Dok dođeš do druge strane već si u oblacima i puna samopouzdanja jer ti je to rekao muškarac koji te i ne poznaje! Njega više ne vidiš ali odmah hodaš drugačije, ponašaš se drugačije jako si smjela i mogla bi viknuti penis na licu mjesta bez da se imalo zacrveniš. Jer si zaista lijepa.
Iz druge perspektive: hodaš ulicom opušteno i zastaješ na semaforu. Razmišljaš o tome što ćeš večerati i u trenutku kada trebaš proći na drugu stranu ceste, dečko pored tebe te pogura i kaže: >> Pazi kuda hodaš, ružna. << U ovom slučaju, ako si od onih  koje će samo proći pokraj njega i nastaviti svojim putem, samopouzdana si. Ali ako nisi, dok dođeš do druge strane ceste već ćeš se smanjiti za nekoliko centimetara, zacrvenjeti i poželjeti da si jednostavno samo nestala. A to nije dobro.
Prva stvar, ja sam imala problema sa samopouzdanjem. Strašnih probijanja barijera koje se nikad nisu htjele probiti i zbog kojih sam danima šutjela i bojala se bilo kakve konverzacije sa drugim ljudima. Mislim da je to najteži dio mog života i mislim da me i dan danas znaju snaći takvi trenutci ali brzo ih prebolim. Od trenutka kada sam sama sebi rekla: Nije vrijedan moga straha netko tko iz ničega osuđuje stranca ili, ako bi se radilo o bliskoj osobi, rekla bih si: Nije vrijedan moga straha netko tko iz ničega želi narušiti moj život. Ako to čini iz zadovoljstva ili iz čiste dosade, onda je vjerojatno nešto pogrešno s njim. A ne samnom. Jer ja ne idem od osobe do osobe i ne prozivam ih na osnovi imena, vjere, izgleda ili nečeg desetog. Jer znam koliko to boli.
Samopouzdanje je pahuljica, krhka i lagana koja se lako istopi u pogrešnoj ruci. Kada sam to shvatila shvatila sam i da ne bi trebala dopuštati drugim da imaju kontrolu nad mnome. Ja sebe vidim u ogledalu i zadovoljna sam onim što vidim. Ako taj netko nije, oprostite na izrazu, jebe mi se. Ne ovisim od njega, nisam stvorena zbog njega i nikada neću biti. To je jasna i jednostavna stvar.
Uzore sam pronašla u Gabrielle Coco Chanel, ženi koja je bez obzira na svoje djetinjstvo postigla veliko ime za čijom odjećom i kozmetikom žude žene cijelog svijeta, među kojima sam i ja. Ali zna li itko kakvo je djetinjstvo ona imala? Od čega je započela i koliko je loših komentara usput pokupila? Bila je siroče, pobjegla je i uspjela. Možda ne opravdavam neka od sredstava kojim je stizala na vrh ali, divim se njenom samopouzdanju i snazi da unatoč sirotištu i crnom svijetu ipak pronađe svijetlu točku u svome životu. Smatram da je ona, poslije moje majke, jedina u kojoj sam našla uzor što se tiče samopouzdanja i vjere u uspjeh.
Ma što rekli, uzori djeluju na vas. Isprva se samo divite a onda s vremenom pokušate ono što su i oni. Mene je moja majka naučila sve najvažnije standarde i manire. Coco me naučila kako ne trebamo odustajati ni u najcrnjim danima. I tako sam pobijedila, konačno sam viknula i prestala biti samo nijemi posmatrač.
Ukratko(hehe) želim reći da je samopouzdanje jebena stvar. Teško se gradi a prelagano poljulja. Ali držite brod snažno jer možete, vi ste jedini kapetan i vi jedini odlučujete. Oni što se miješaju su samo brjegovi koje trebate proći. Ako se osvrnete na njih i prepustite im se opet, sudariti ćete se. A sjetite se što je bilo sa Titanicom.
To je sve.

Adiós do sljedećeg posta.

Angie.