Život kroz tisuću sjena

Srce je to, nije kamen niti cigla,

Zašto da ga bol ne prepuni?

Kad zaplačemo, jer plakat ćemo- tisuće puta!

Zašto će nas itko uznemiravati?

              Ghalib

Ponekad naiđete na mjesta od kojih vam srce poskoči a onda upoznate osobe od kojih vam srce prepukne. Zavolite osjećaje od kojih vam se koža naježi i upoznate suze od kojih vam smijeh nestaje. Volite ali mrzite. Vjerujete ali hulite. Ljubite ali ne znate. I teško je, tako je prokleto teško.

Zadese vas razne stvari. Iz sjena izađu svakakva čudovišta; bolesti, razvodi, otkazi, prevare, ljubomora i grijehovi. Malo kašljete i teško spavate, već vam je i teško hodati. Ali ste sretni jer vam u životu sve jako lijepo ide. Svejedno, kome šteti posjetiti doktora? Onda shvatite da to nije samo kašalj i da vam nije teško hodati zbog umora. Bolesni ste i imate rak. Više niste sretni, već se jedna suza probija na svoj stari put. A tako ste je lako držali na uzici. Nije imala kuda, smijali ste se i bili ste sretni. Ali sada, spremno klizi prema starom cilju. Dnu.

Teško je naći boje u takvoj sjeni. Teško je ustvari razaznati bilo kakav put u takvoj magli a da ne izludite. Sjedite sami u tami svoje sobe i zurite kroz prozor. Vani je ljeto, i sunce mami bilo koga. Samo vas ne. Vama je hladno, umirete i prije roka jer za vas više nema lijeka. A i zašto bi ga tražili? Svejedno je vaš život i sve ono što ste do sada učinili, izgubio smisao. Utopio se duboko u svim onim suzama. Kome se sada ide u potragu za novim?

Ali onda ipak, natjeraju vas u potragu. Nađete ga u knjigama, novim receptima za vašu bolest, čajevima i terapijama. I već je jesen, lišće lagano opada. I tužni ste. Jer opada i vaša kosa. Mislite kako više niste lijepi, i kog ste vraga tražili smisao ako ćete jedan dio izgubiti sada? Što i da ozdravite kada niste nikome lijepi? Vaš partner vas neće htjeti bez kose i sa maramom. Koga tu zavaravamo? Ta se bolest ne može pobijediti.

Zima je i vaša marama sjajno grije glavu, ali svejedno vas nešto tišti dok gledate partnera kako nježno namješta vaš krevet, vas su noge baš jako počele izdavati. Kudite godine, tridesete i nisu lake a on se ljupko smješka dok vas sprema pod plahtu. Lagano vas poljubi i konačno se pogledate u oči. I onda niste sigurni. Je li to u njegovim očima ljubav ili samo sažaljenje prema bolesnici čije su šanse za život ravne 0,1? Shvaćate kako ste jako nesigurni u sebe u zadnje vrijeme. Ne izdaju vas samo noge već i sposobnosti, vjera, snaga. Ali onda shvatite kako vas jedna stvar ipak nije izdala. Ljubav. Ta bezobraznica ipak se zadržala i nakon što vam je zadnja vlas spala sa glave i nakon što ste prvi put pali i čak, nakon što više niste bili sposobni bilo što pojesti. Ljubav partnera, ljubav svih oko vas i vaša ljubav vas je ipak spasila. Podigla vas je na noge, postali ste snažni borci. Jer ovo nije samo malena pričica. Ovo je istina, i ja sam je prošla, dva puta. Nisam bila u prvom licu, bila sam tek posmatrač i osoba koja diže raspoloženje. Ali sam shvatila da ljubav može činiti čuda. Rasvijetliti sve sjene ovoga svijeta i pokazati vam put prema ozdravljenju. S ljubavi je lakše, već se možete dizati na noge i pojesti nešto. Možete se i osmjehnuti i namjestiti maramu. Čak ste ju i zavoljeli, postala je nekakav poseban dio vas. Čak vam je i bilo žao kada je više niste trebali. Jer ste ponovno imali svoju kosu. Imali ste sreću.

Istina, bolest je teška, ona ubija. Ali vas promjeni. Shvatite vrijednost nekih osoba, riječi i djela. Ona vam da do znanja da život nije igra. Da je stvarnost i da su filmovi tek iluzija po kojoj se vodimo. Nećete u stvarnosti naići na dobru osobu koja vas je slučajno udarila autom i sada vam se želi iskupiti večerom. I nećete na toj večeri shvatiti kako je baš on sve u vašem životu. Jer to nije stvarnost, to su priče. Tek maleni dio snova. A snovi su tek priča za sebe.

Adiós do sljedećeg posta.

Angie.